The End ( not The Doors song. my song )
|
Neću okolišati. Bit ću izravna, izravnija no ikad. Odmah na stvar. In medias res. Da, da, da... Jednostavno se želim oprostiti. Bez suza, bez nostalgije, bez žaljenja za bilo čim. Nemoguće, znam. Nisam od onih koje s maramicom u ruci ni dočekuju ni ispraćaju. Ipak, možda je ovo moja ''maramica''. Ne mogu drugačije, moram. Ne bih si nikad išta drugo oprostila. A toliko prezirem ovo. Toliko o mojoj izravnosti... Samo se čini da vrludam, da ne znam što ću, ni s kim se, s čim opraštam. Ja se opraštam s jednim velikim poglavljem u svom životu. Opraštam se sa svojim djetinjstvom. (Bože moj, pa zar se oproštaj s nečim tako dragim, toplim, svodi na mrska piskaranja po blogu???) Prešla sam jednu veeeeeeeliku stepenicu u svom životu. Čestitaju mi, hvale me, mama me ponosno tapša po ramenu. A ja ne mislim sa sjetom samo na razdoblje srednje škole; ali, to je razdoblje ono za koje sam mislila da predstavlja most između nas malih i nas odraslih. Mostovi SPAJAJU ljude i mjesta. Ne, ne. Iznenadila sam se shvativši da je srednja škola mjesto za sebe. Pamtit ću to mjesto po mnogočem. Tu sam iznijela svoju osobnost golu. Golu, doslovce. Nagu, bez odjeće. ''Pure angel'', vječito u rozom. Tu sam okusila okus pravog prijateljstva, toplinu ne maminih kolača nego.... povjerenja, privrženosti! Tu sam s vremenom shvatila da ne rade svi kao ja. Da oni igraju. S vremenom sam shvatila kako stvari uistinu funkcioniraju, i nije mi se to nikako svidjelo...dugo sam odbijala prihvatiti istinu. S vremenom sam se i ja odlučila - ne igrati prljavo, ne. Već zaigrati. Ako sam prije bila 'pure angel', izgubila sam ono ''pure'', da, ali još uvijek imam ono ''angel''. Toga se, bez obzira na žestinu igre, ne namjeravam odreći. Skinula sam ružičaste naočale! Mada sam i primila primjedbu da je tužno što se nekom više sviđam s njima nego bez njih, a isti opet priznaju da život na veliko i na široko gazi po tima što kišu i oblake vide ružičasto. To ću razdoblje pamtiti i po mnogim uspomenama koje su tako naivno slatke, i u isto vrijeme tako daleke... Kako sam si smiješna sad kad se sjetim kako sam kao prvašica bila zatreskana u maturanta, ne jednog. Mlado, ''ludo''! Pa ona trema pred odgovaranja na ploči i pred testove iz matematike... Pa prvi šalabahter. Prvo mini pijanstvo. Jooooooj... Sve sam prvo doživjela TADA! I kako onda ne zaplakati? Pamtit ću taj dio svog života, nezaboravan i neponovljiv, i po mladenačkim nesigurnostima, kompleksima, koje sam, srećom, uglavnom i prevladala. Po svojoj anoreksiji, bulimiji, ortoreksiji. Da mogu, ne znam bih li išta mijenjala. Sve je to dio života! Da nismo doživjeli baš TO, to što nam i nije baš divna uspomena, možda sad ne bi bili onakvi kakvi jesmo, možda bi živjeli u zabludi, u neznanju. Na greškama se uči! I uči, i uči... Uvijek, uvijek ću se sjećati divnih ljudi koje sam upoznala. I onih u koje sam se razočarala. Najpametnije je oprostiti. Ja jesam. Treći i četvrti razred najbolja su moja iskustva, uspomene i doživljaji. Uza sve ostalo, svoj maturantski razred pamtit ću, mislim, najviše po NJEMU. Uza sve ostale ''njih'' i sve ostalo ''stvari'', ON ima posebno mjesto. ON i NJEGOVA dva pogleda. PRVI, tik pred poljubac. Onaj vragolasti, zavodnički, u iščkekivanju... I nakon svega s nama, DRUGI, bolan, kao da se sve u meni najdražim očima na svijetu ugasilo - kad me vidio s drugim. Nikad neću zaboraviti ta dva pogleda. Nikad neću zaboraviti NJEGA. Ni danas, kad mi se čini da je naša priča ipak, unatoč svemu, gotova. Unatoč tome što ne želim kraj. Unatoč mom nagovaranju same sebe da idem dalje. Previše je emocija još na tapeti. 4 godine puta 365 dana uspomena, dojmova, mojih razmišljanja. Nemam više snage ogoljavati se. (A možda me je i sjećanje na njega umorilo i rastužilo, pa sam izgubila volju za tim. Možda.) Dovršit ću ono što sam i počela. Pamtit ću svaki čas, svaku ružu i svaki trn, sve, sve, sve... I proplakati od sreće, ali samo ponekad, kad izgubim ''snažna sam i nitko mi ništa ne može'' bitku. K vragu, i moja sentimentalnost! Nije vrijeme za patetiku! Najbolje me, kažu, tek čeka... Jedva čekam i to - fin - |
Hasta la vista, baby!
|
Sutra je zadnji dan 2007. godine...! Obično u nekim takvim trenutcima postajem sentimentalna, nagovaram ostale da se zamisle i uhvate taj - 'the' trenutak u vremenu. Baš kao i sada... Nemam inspiracije za post, ali pišem... Pišem i hvatam 'the' trenutak dok još mogu. Sutra ću vjerojatno bit prenervozna i zauzeta, pa... Hvatam ga, bit će ovdje, uhvaćen na sigurnom. Kad bolje razmislim, nikad ni ne pišem kad imam inspiracije. Sve ono lipo što mi padne na pamet, na još je sigurnijem mjestu - nosim to sa sobom. Dakleeee! Opet postajem sentimentalna... 2007! Dobra godina. Samokritična sam (što smatram vrlinom) pa više ni ne mogu reć, vjerojatno... Posebno dobra u zadnje vrime...! Što očekujem u novoj godini... Eeeeeee, to je zapisano na onom 'dobrom, starom' najsigurnijem mjestu na svijetu! ... ''But, dreams DO come true!''(Enchanted) Lubim vas sve  |
damn girl
|
Na trenutak je osjetila staru nesigurnost, ali odmah ju je otjerala, nemilosrdno, kao da gazi kukca ili žohara. Kad je bila mlađa, Olivia je mrzila odlaziti na zabave. Bila je tako osjetljiva na signale drugih ljudi da s društvenih okupljanja nikad nije odlazila nepovrijeđena. Pravi razgovori bili su joj neusporedivo draži od bezumnog, neiskrenog čavrljanja i nikad nije u potpunosti svladala umijeće elegantnog kretanja od grupe do grupe. Znala je provesti cijelu večer osjećajući se povrijeđeno ili bahato. No nakon što su je snašli određeni dramatični događaji, odlučila je da se više neće zamarati tričarijama. Malo-pomalo, brižljivim radom uspjela je u sebi zatrti svaki trag ženske sklonosti da neprestano sumnja u svoje tijelo, izgled, životnu ulogu ili dojam koji ostavlja na druge ljude. Pratit će, analizirati i prilagoditi se onim kodovima koje uoči, ali neće im dopustiti da naruše ili kompromitiraju njezin identitet. Bujna mašta Olivije Joules, Helen Fielding Promijenila sam se. Kao i Olivija. ( Btw, knjiga je savršena. Spoj avanture, humora, ponečeg pametnog, ponečeg tipično ženskog i nešto ljubavnog. Predobra je, obavezno preporučam! ) Puno sam o tome razmišljala. I o tome kako, kada, zašto. Nekad npr. nisam voljela crvenu boju. Malo je reći - nisam voljela. Nisam podnosila. Obući nešto crveno za mene je značio hrabar pokušaj čiji nastavak glasi - odmah isto skinuti. Nešto se dogodilo. Crvenu sam lagano počela uvlačiti u svoj život. U obliku privjeska ovdje, narukvice ondje... Sada, ovo pišem u cool crvenoj dolčeviti i tipkam crveno-nalakiranim noktima. O, yeah! Uskoro će Božić. Napokon guštam u mnoštvu crvenoga vezanom uz taj blagdan. Sva ova gungula oko crvene boje služi samo usporedbe radi... Lako će ljudi u svom životu za boje. Radilo se o crvenoj ili drečeći rozoj. Ili pak neonski narančastoj. Lako za to. Razlozi? O tome sam također puno razmišljala. Prvo, tinejđerka sam. Drugo, odrastam. Treće, obitelj i pravi pijatelji su mi pomogli da oslobodim onu 'ja' koja je bila nesigurna i prestrašena. Dalje, prekinula sam neka prijateljstva, započela neka nova. Iz toga sam izvukla pouku kakva želim bit, a kakva nikako ne želim. Nadalje, ma, uostalom, je li bitno... Bitno je jesam li ja zadovoljna promjenom. A jesam. Pametnija sam. Uff, daleko pametnija. Ne mislim na matematiku, kemiju ili zadatke iz genetike, nego na moju prijašnju naivnost. Shvatila sam kako stvari funkcioniraju i zauzela obrambeniji, oprezniji stav. Sada - znam... mogu... hoću... jesam! Opet se vraćam na Oliviju. U toliko toga me podsjeća na mene. Nisam plavuša, niti novinarka, a nemam ni tooooliko bujnu maštu, ali... Prije svega, pronalazim se u citatu s početka. Morala sam ovo iznijet. Dugo mi je bilo na pameti. I sad sam to napokon ostavila iza sebe. |
Ne daj se Ines_Ne daj se godinama moja Ines...
Godine... 18!!! Da, napokon! Ništa se posebno nije promijenilo ( još se beljim  , glupavo smijem i ludiram  ), ali opet je neki dobar osjećaj. Sad zezam Peju - ''balvice moja''. Proslava... Sutra.  Toliko o tome - te neke privatne stvari držim za sebe. Nastavak slijedi... |
Danas je D-day
|
Ništa, ništa, radi se samo o tome da ovaj dan moram nekako obilježit jer na ovaj dan pada jedan 'početak'.. Početak nečeg novog, boljeg, sretnijeg. Nečeg što mi mnogo znači i što ovaj put ne želim pokvarit. Ne smijem. E, i btw, 2 tjedna do rođendana!!!  Znam, znam, 18 godina, al ništa se ne mijenja (to mi je masu ljudi reklo), ali ni ne radi se o tome, nego sam ja uvijek entuzijastična pred rođendane. I tuđe, a i svoje, pogotovo. E sad, imam jednu tajnu misiju: ljudovima natuknit šta da mi poklone. He-he  Toliko o tome. Idem lakirat nokte u Barbie-rozo. Pusssa |
We are all screwed up because of Disney
|
Uz ovaj naslov vezana je jedna druga, hm, poluljubavna priča, zapravo, ''duhoviti aforizam'', ali ja trenutno imam druge asocijajcije. Da nema Disneyjevih crtića, nikad mi.. na pamet ne bi pao Petar Pan. Niti bih ga ikad uzela za idola. A-a. Nikad se ne bih pozivala na njega ni na njegovu želju da nikad ne odraste. Nikad mi to ne bi bilo opravdanje za moju osobnu želju da se zauvijek igram i da zauvijek ostanem dijete u duši, a pritom ne mislim na 'kukalo' i 'ledenu babu', nego na bezbrižno uživanje u životu, bezbrižne razgovore, mirne snove. Ja sama istodobno primjećujem da sam kontradiktorna. S jedne strane, ljudi mi neprestano govore da sam zrela, inteligentna, racionalna, sposobna. Nije da govore tek tako, nego jer je istina. Znam to. Mislim da sam po nekim stavovima i nekim razmišljanjima naprednija od svojih vršnjaka. Ne znam, nije mi glavna zanimacija ono 'jel me pogleda', 's kim je ova bila', 'koja je nova maskara izašla i je li četkica zaobljena ili ne'. Mislim, i meni je to sve drago, dapače, neki mi govore da nisu vidili nekog ko više od mene uživa u shoppingu. (Znate onu knjigu - ''Shoppingholičarka u inozemstvu'' itd itd, e, pa, bila sam se iskreno zabrinula da je moja strast prema kupovanju otišla tako daleko da sam se počela ponašati kao Becky iz knjige, a to - no good  ) Ali, važnije su mi neke druge stvari. Također, malo ljudi to kažem, ali draže mi je čitat npr Krležu nego radit neke druge stvari. Jednostavno, ne znam. Razmišljam dosta o budućnosti, o sigurnom sutra.S druge strane, ne želim misliti o sutra, to je nekako tako vezano uz odrasle, a oni su - pogledajte ljude po ulici - zabrinuti, umorni, neispavani, žure, nemaju vremena.. S te strane, ne želim razbijati glevu tim 'sutra', nego danas. Danas! Ima ona pjesma - ''ja sam sunčanom stranom gradom hodao'', al ne taj dio nego onaj: ''ja nisam kao i ti, ja se bojim odrasti''. Mislim da je ovo moje razmišljanje odraz skorog 18. rođendana (5.12.! ). Normalno, ta brojka ne znači nužno odraslost - dapače, ne još dulje vrijeme nakon toga, barem mislim tako- ta brojka, taj 18 me nekako smipolično predstavlja sve ono što sam maloprije navela. No, dakle, ponavljam, ne volim kukavice. A, ako pogledate, Petar Pan bježi, bježi od onog što je za njega bolno. Daaaakle, otkrivam vam pravu pravcatu istinu, on je kukavica. Ja ne želim tako. I znam, mogu bit i kao Wendy. |
Tired of being sorry + mali izvještaj
|
I don't know why You want to follow me tonight When in the rest of the world With you whom I've crossed and I've quarreled Let's me down so For a thousand reasons that I know To share forever the unrest With all the demons I possess Beneath the silver moon Maybe you were right But baby I was lonely I don't want to fight I'm tired of being sorry 8th and Ocean Drive With all the vampires and their brides We're all bloodless and blind And longing for a life Beyond the silver moon Maybe you were right But baby I was lonely I don't want to fight I'm tired of being sorry I'm standing in the street Crying out for you No one sees me But the silver moon So far away – so outer space I've trashed myself – I've lost my way I've got to get to you got to get to you Maybe you were right But baby I was lonely I don't want to fight I'm tired of being sorry I'm standing in the street yeah Crying out for you No one sees me But the silver moon (lalalala till end) Maybe you were right But baby I was lonely I don't want to fight I'm tired of being sorry I'm standing in the street Crying out for you No one sees me But the silver moon Budući da trenutno nemam ama baš nikakve inspiracije, a bolje joj je (njoj - inspiraciji) da se javi do sutra ujutro jer pišemo zadaću iz hrvatskog (!!!  ), stavila sam riči ove pisme umisto posta. Pisma mi je prelipa, posebno refren, neka je Enrique Iglesias i neka je samo još jedna pop baladica. ( Cili dan zavijam: Maybe you weeeeeeeere riiiiiiiiiight But baby i was loneeeeeely.. itd. S tim, naravno, da ja ne zavijam, nego pjevam. Lijepo. )Inače, nešto vrijedno spomena.. Ne baš, nisam ipak išla na Coloniu, jer sam vikend provela radeći plakat iz filozofije. Jei!  A to je inače bila komedija! Prvo smo se samo smijale. I opet. Onda.. Meni crka kompjuter, a ostale nisu imale boje u printeru za printat tekst i slike, ovoj internet ubitačno prespor, onoj ne paše vrime, pa smo lažirale anketu , onda je meni komp proradia (bia je kratki spoj!), ali se onda ostatak ekipe za plakat razbolia ili već nešto treće, tako da je uglavnom bilo, uglavnom - ja sama svoj majstor.  Moglo je i bolje, ali jbg. (Inače pouka plakata je - carpe diem!) A pustolovinu od danas neću pričat.. ( Ups, i played truant! for the very first time in my life.. not proud of my self, but not regretting also because i had a great time.. still..) Ajme, idem ća.. |
Borac u nama. Terminator ili slabić?
|
Ja sam borac. I ne odustajem lako. Kad mi nešto krene po zlu, kažem si: ''Ja sam borac i ne odustajem lako.'' Kad nam se nešto loše dogodi, nešto krene po zlu, kad propadne pomno isplanirani plan, kad doživimo neki neuspjeh, kad nas netko razočara, kad razočaramo sami sebe, kad nismo dovoljno dobri u nekoj aktivnosti, kad se opustimo u nečem,.. treba se sjetiti da je najlakše odustati. Odustati i prije nego što si počeo raditi. Da, najlakše je odustati kad nešto ne ide po planu, kad iz prve ne uspiješ, kad podbaciš; najlakše je okrenuti leđa problemu, odustati od prijateljstva ili veze koji su stavljeni na kušnju, odustati, u najgorem slučaju, od života. I tada ja pomislim kako odustajanje nije opcija. Odustati je kukavički. Ja ne želim biti kukavica. Kad mi nešto krene po zlu, tješim se: ''Ja sam borac i ne odustajem lako.'' Ali, teško je. Stvarno je teško. Odakle crpiti motivaciju za nove pobjede ako si jadan, ljut, nervozan..? Za usporedbu, vrijedi li ubrati cvijeće koje je uvenulo? Hoće li ga voda u vazi 'uskrsnuti'? A što ako u vazi nema vode, nego samo prljavština - prljavština tuge, nezadovoljstva? Kako crpiti snagu, odakle? Preteško je. Na pitanje: ''Kako si?'', odgovoriti: ''OK!''. I ići dalje. Kako, kuda, ako nije OK? Kad mi krene po zlu, lažem se: ''Ja sam borac i ne odustajem lako.'' Ljudi nisu borci. Ljudi su budale, naivci, maškare,.. Ne, ljudi su slabi. Borac ne može biti slab. A ljudi to jesu. Slabići su. Ne bore se jer je preteško, a u onim rijetkim trenutcima kad se bore, vode izgubljenu bitku. Nema smisla. Ako boriti se znači vrtiti se u krug. I na kraju, shvaćam da sam upravo ona kukavica od koje bježim. Sad osim nezadovoljstva i tuge, osjećam i sram. P.S. ovo sam razmišljanje doslovice sanjala. Zaista se smatram borcem. Terminatorom. Koji će se uhvatiti u koštac s problemom i zapeti kao lud dok ga ne riješi. Normalno, svi imamo trenutke slabosti. Tada i ja postajem kukavica koja nikako ne želim biti. No, samo nakratko jer to jednostavno nisam ja. Već baš taj terminator u pištolj rebama, čizmicama, i novom baby-doll kaputu. I neopisivo mi je drago zbog toga. |
Prijem. Prijem. Prijem? Ha-ha... Samo da se javim
Ma, stvar je u tome što nikako da stavim slike u postove i to me nervira  , pa se malo time zabavljam. Help, anyone?  Brišem ovaj glupi post čim stignem, naravno. pussa  |
Budućnost. Odrastanje. Fakultet. Ja
|
''Biti ili ne biti? Pitanje je sad... Nek' prokleta je sumnja!'' Te rečenice tako savršeno&tako precizno opisuju kako ja razmišljam u pogledu ...svoje budućnosti, tj. faksa... Zagreb ili Split? Pitanje je sad. Nek' prokleta je sumnja. Nekad je bilo tako jednostavno. Sjećam se, izležavala sam se s obitelji na plaži s nekih 9,10 godina i čavrljala s mamom. I sjećam se vrlo dobro kako mi je rekla da će mi, ako budem dobra i dobro učila, platiti studij u Zagrebu. Kakvi su me tada trnci prošli od uzbuđenja! Bila sam presretna (pre pre), bez obzira na to što sam odmah pomislila i kako to ipak neće biti tako skoro. Ali, sad, ali, danas... To mi već kuca na vrata. Ne kuca, nego lupa. Jer, iduće godine u ovo vrijeme... Moj će život možda biti određen i vođen nadalje upravo tom odlukom. Nekad se nisam mislila. Nekad, kao tog dana na plaži, trnci su me prolazili od uzbuđenja pri pomisli na studiranje u Zagrebu. Bila sam relativno mala, i Zagreb je za mene značio ,ono ne znam, New York. Kako sam odrastala, moje su se odluke mijenjale. Zapravo, mijenjale su se 'kako vjetar puše'. Bila sam i čvrsto odlučila da je moja destinacija definitvno Split. Opet malo Zagreb, pa malo Split... I Dubrovnik i Zadar su bili u igri, iako ne zastvarno. Sad, trenutno... Želim na sjever. (Ili ne?) Želim. Moram. (Moram li?) Nekad... Mislila sam da neću smoći snage da napustim svoj jedini pravi dom, svoj prelipi Split. Bez obzira na novu rivu (koja je meni, usput, OK), na karepovac, na zaista velik broj drogaša za tako mali grad, bez obzira na to što nemamo ZOO, nego kokošinjac... to je i uvijek jest moj dom. Grad u kojem sam započela svoje životno putovanje. Hej, to nije mala stvar! Kad sam progledala, vidjela sam splitsko sunce, divljala sam tu ka mala i susjedi iščupala cviće, tu sam išla u vrtić, u osnovnoj i srednjoj upoznala krasne ljude, super prijatelje.... Normalno, i razočarala se, ali, Bože moj, na greškama se uči. Sve to, i pozitivno i ponešto negativno, vežem za Split. Ono lipo more. Ej, more!!! I užasno je lipo sist u kafić, naručit kavu (ili čaj), malo tračat. I sve mi je lipo. I Dioklecijanova palača, i zalazak sunca, i slatko mi je kad dođu turisti pa fotografiraju donji veš na balokonima, i obožavam ulice u getu, taman za šetnju u dvoje... A tek moja kućica? Moja soba? Znam svaku porezotinu, svaku šaru na zidu (jer sam ih, uostalom, ja napravila, ali i sestra ili brat), tu je sve od svih plišanih igračkaka do najnovije šminke... A o pogledu s prozora da i ne govorim. Vidim sve, sve što mi treba, i nešto znači. I bakinu i djedovu kuću. Tu su i prijatelji, koje sam teško sticala (znate ono: pravi prijatelji se sporo stiču, a još teže zaboravljaju). Mislim, uložila sam puno truda i živaca u sve to i sad... Rastanak. Nagao i odjedanput. Obitelj... To mi pada najteže... Premda, zar nije to samo par sati vožnje autocestom (iako ja ne vozim)? A zašto služe mobiteli, telefoni, msn isto? Ali, onda se sjetim onog pogleda s prozora. U Zagrebu, recimo, vjerojatno će me zapast neka sebična, škrta, ohola cimerica lezbiljskih sklonosti. Šalu na stranu, vjerojatno osoba s kojom nisam na istoju valnoj duljini, a morat ćemo dijelit sobicu 2x2. Bez mojih dragocjenosti, stvari s putovanja. A ako pogled s prozora ne bude na kontejner sa smećem (kao u onom hotelu na ekskurziji), bit ću kako-tako zadovoljna. U tom velikom gradu bit ću stranac. Zamišljam scenu - hodam ulicom i pomišljam na to kako mi je u tom velikom gradu sve novo, i kako znam dvoje, troje ljudi. Dobro, više, imam i rođake gore, ali ono... Opet, i to je lijep grad. Bila sam već gore. Lijepa arhitektura, građevine. Kafići. Nema onu toplinu koju imaju mediteranski gradovi, mada ima npr snijeg. Vrijeme je malo zeznuto, ne volim kišu i maglu, ali opet... Dobre čizme i kapitić, i OK! Tamo bar ima veći izbor dućana za shopping. Mada mi je to najmnaje važno. E, i ima super zoološki. I, Zagreb, Zagreb pruža veće, bolje mogućnosti studiranja, zaposlenja, nadam se. (ali, kažu i ono: ne može se studirat i učit u isto vrime) Jednostavno nije isto. Ne volim promjene, volim putovati, ali i vratiti se. No, želim postići nešto u životu. Ne želim vrijeme izgubiti u gradiću na obali za kojeg mnogi vani nisu ni čuli. Želim ići, vidjeti, doživjeti. Ne kažem da Zagreb jedini i baš Zagreb to omogućuje, ali moram odnekud početi. Odnekud pokušati. Napraviti korak naprijed. Da znam da sam bar probala. Želim saznati što točno želim u životu, a to ne mogu s mrtve točke. Ovaj put je promjena možda dobrodošla. No, ne isključujem ni povratak. Dapače. Ipak, za to je još prerano. Predaleko mi je to trenutno. Ne mogu govorit o povratku a da nisam još ni krenula. Za sada sa sigurnošću mogu reći jedino da znam da ću uskoro morati odrasti. Zastvarno odrasti. Još uvijek mami prepuštam kuhanje, pranje i krpanje, a uskoro ću se morati osamostaliti. Previše toga odjednom. Strah me. Grozan je to osjećaj. Straha od budućnosti... |
